Učitavanje...


Lutkarska magija

Legende su nicale u Jazinama

Kada se u pedesetim godinama prošlog stoljeća počeo buditi život u potpuno uništenom i opustošenom Zadru, mladež nije mogla puno birati gdje će utrošiti višak slobodnog vremena.

Putovi su najčešće vodili u Jazine. Ondje su, jedne do drugih, bile prostorije Košarkaškog kluba i Kazališta lutaka. Momci i djevojke visoki do 180 cm, kolika je bila visina lutkarskog paravana, kušali su darovitost na pozornici Kazališta lutaka, a oni viši na košarkaškom igralištu ( dvorana i parket još nisu postojali).

Velike iznimke koje su potvrdile nepisano pravilo bili su GiuseppeGjergja – Pino i Branko Stojaković. Prvi je svojom visinom trebao biti lutkar, a postao je legendarni playmaker. Drugi je, pak, rastom bio rođeni košarkaš, a postao je najveći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf. Zajedno s njima Košarkaški klub i Kazalište lutaka izrasli su u simbole športskoga i umjetničkoga identiteta Zadra.


Tajna je stigla iz Pariza

Bruno Paitoni

Lutkarsko kazalište osnovao je Bruno Paitoni ( 1895-1980). koncem 1951. godine. Nije bio čovjek stvaralačkog duha. Bio je zanesenjak, nepokolebljivo uvjeren u svoje poslanje i sposobnost da samo on može mlade lutkare uputiti u animatorsko umijeće. Ljubomorno je čuvao nadzor nad animacijom kao velikom tajnom magije. Kreativni spiritusmovens bio je Mile Gatara ( 1909 -1978), član Drame zadarskog Narodnog kazališta, ali Paitoni je nakon svake predstave izricao ocjene o nastupu svakoga animatora pojedinačno.

Premda je bio na čelu Kazališta lutaka punih deset godina, nikada i nikome nije ispričao potankosti o tome što ga je privuklo lutkama, kako je i od koga upoznao umijeće animacije. Zna se samo da je od 1924. do 1937. godine boravio u Parizu gdje je studirao poljoprivrednu tehnologiju i došao u dodir s lutkarima.

Time započinje splet čudnih i teško objašnjivih podudarnosti razvoja lutkarstva u Zadru s romanom Lutkar , WieslawaHejna, što ga je 2002. godine objavio Nakladni zavod Matice hrvatske. Naslovni junak romana upućen je u snagu djelovanja lutaka, vlada metodičkim prenošenjem njihovih tajni i drži se uvjerenja da istinski lutkari ne otkrivanju pojedinosti i kulise. I on je, kao i Paitoni, upoznao lutkarsko umijeće u Parizu od nekoga uličnog lutkara o kojemu se ništa ne zna.


Lutkarska akademija

Branko Stojaković

Ne bi to bilo puno više od slučajne podudarnosti sa zadarskim slučajem, da autor romana WieslawHejno nije u zadarskom Kazalištu lutaka uprizorio tri predstave i da u romanu nema još dosta pojedinosti koje se podudaraju s umjetničkom praksom zadarskih lutkara. Konačno, ne bi se reklo da je djelo slučajno preveo Pero Mioč, ravnatelj i redatelj zadarskog Kazališta lutaka od 1969. do 1974. godine.

Kada je Hejno 1976. godine prvi put došao u Zadar tamošnji su se lutkari već podosta udaljili od tradicionalnog lutkarstva kakvo se prakticiralo u Paitonijevo doba. Među onima koji su predvodili promjene istaknuto je mjesto zauzimao Branko Stojaković ( 1937-1992). Davne 1961. godine napravio je scenu i lutke za Čarobnu papuču u režiji Zvonka Festinija koja je stilizacijom i poetskim odlikama označila pun otklon od ondašnjeg lutkarskog verizma.

Početak rada Filozofskog fakulteta 1956. godine i ukinuće Narodnog kazališta 1963. godine odigrali su također važnu ulogu u tvorbi zadarske lutkarske poetike. Oko Kazališta lutaka počeo se okupljati širi krug gradske inteligencije, umjetnika, studenata i dilomanata Filozofskog fakulteta. Među njima se moglo susresti Roka Dobru, Miljenka Mandžu ( 1936-2003)., Marka Vasilja, Peru Mioča, Luku Paljetka i Momčila Popadića ( 1946-1990). Stvoreno je neformalno društvo lutkofila koji su zadarskome lutkarstvu nametali ozbiljne standarde vrednovanja.


Demistifikacija animacije

Luko Paljetak

Predstavom Svjetloplavi Petar, Zvonka Festinija 1967. Godine lutki je udahnuta moć da sevine u nemoguće, u imaginarno, a ubrzo nakon 1969. godine predstava Dobri zmaj Edwarda Dobraczynskoga ocijenjena je kao najlutkarskija izvedba te godine u Hrvatskoj.

Zadarska je lutkarska pozornica definitivno oslobođena oponašanja dramskog kazališta, porušen je tradicionalni paravan, počela je demistifikacija animacije. Sve je bilo spremno za tvorbu slojevitih scenskih metafora. Prvi dio procesa modernizacije bio je dogotovljen.

Trebalo je samo stvorene pretpostavke oplemeniti kreativnim postupkom, a to je mogao učiniti jedino autentičan pjesnik goleme stvaralačke imaginacije kakav je bio Luko Paljetak. Jedino je on znao razlučiti dinamičke slike koje se nameću emotivnom snagom i kompleksnom idejom od gradnje semantike ustaljenom lutkarskom konvencijom. Njegova i Stojakovićeva predstava Ružno pače napravila je 1972. godine, slijedio je FestinijevVojnik koji je dobro išao i MajaronovaBajka o caruSaltanu. U prvoj je nastavljen postupak stilizacije i poetizacije, a u drugoj istraživanje demistifikacije animacijskoga postupka.


Novo shvaćanje lutkarske poetike

Dakle, kada je Hejno došao u Zadar, našao je lutkare spremne na najsmionije kreativne avanture. Uostalom došao je napraviti prvu lutkarsku predstavu za odrasle. Za predložak je izabrana CelestinaFernanda de Rojasa ( 1475-1541). koja je produbila potragu za nepoznatim potencijalima lutkarskog medija, kao što su odnos animatora i lutke na otvorenoj sceni.

Dok je Celestina na lutkarskom festivalu bivše Jugoslavije u Bugojnu 1977. godine pobirala najlaskavije ocjene i priznanja, pristigla je inspekcijska zabrana rada dotrajaloj dvorani u Jazinama. Kako to obično biva, zadarski će lutkari kao beskućnici dosegnuti najveće kreativne uzlete upravo u doba najvećih teškoća.

Samo dvije godine nakon Celestine uprizorit će, zabilježio je Dalibor Foretić ( 1943-2001)., također Zadranin, jednu od najvažnijih predstava u povijesti hrvatskoglutkarstva.NjihovPostojani kositreni vojnik, za kojega su Paljetak i Stojaković dobili prestižnu nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, definirala je novo shvaćanje forme, prostora i animacije na lutkarskoj sceni, što je omogućilo tvorbu do tada nepozbate poetske tenzije.

Za osamdesete godine moglo bi se reći da su bile svojevrsna stagnacija zadarskog Kazališta lutaka. Postalo je pretijesno za golemi kreativni potencijal i radnu energiju Branka Stojakovića, koji je otišao u slobodne umjetnike. Radio je na svim lutkarskim scenama bivše Jugoslavije ( osim Makedonije), na televiziji, filmu i Dječjem festivalu u Šibeniku.

Znakovito je da je svake godine pobirao najveća javna priznanja na svim lutkarskim smotrama, ali Kositrenog vojnika nije ponovio. Zadarski su lutkari u tome razdoblju nagrađeni samo za dvije predstave. Očito nisu mogli bez Stojakovića, ali ni on bez matičnoga kazališta. Bio je antejski vezan uza nj.


Jednom u sto godina

Njegov je odlazak, međutim, imao i jednu dobru stranu. Slobodno mjesto povuklo je u lutkarstvo mladoga zadarskog karikaturista Mojmira Mihatova koji neće postati Stojakovićeva dobra ili manje dobra zamjena. Već na prvim predstavama pokazat će prepoznatljiv autorski slog čudesne izražajnosti i dramatičnosti. Radit će sjajne studije o scenskoj lutkarskoj likovnosti i njezinoj moći u svim značenjskim segmentima.

Drugi događaj koji je obilježio osamdesete godine bio je i početak gradnje novoga Kazališta lutaka. Radovi su počeli 1986. godine, prekinuti nakon dvije godine i nastavljeni tek 2003. godine. Slabo je poznato kako je to u proteklih više od 100 godina prva zgrada u Hrvatskoj koja se gradi za potrebe profesionalnog kazališta. Zadnja je sagrađena 1895.godine za HNK u Zagrebu. Lisinski je koncertna dvorana, a sve ostalo su adaptacije i preinake.

Početak gradnje nove zgrade bio je jedan od razloga što se Stojaković vratio među zadarske lutkare. Privremenu pozornicu improvizirao je u ostacima bivše crkve sv. Dominika (posvećena 1280.) koja se nalazi neposredno uz gradilište nove zgrade. U tome velikome, praznom i golom prostoru, bez pomoćnih prostorija i grijanja, pripremljene su neke od najblistavijih zadarskih lutkarskih predstava. Već 1989. godine Majaron i Stojaković uprizorili su Ribara Palunka koji je proglašen krunom tadašnjeg hrvatskog lutkarskog stvaralaštva. Bila je to predstava neobične i neviđene vizualne ljepote, slične nekom čipkastom treperenju spiritualnih stvari.


Proricanje povijesnih događaja

Muka Svete Maragarite

A tada su se događaji počeli zgušnjavati i nabijati emocijama. Hejno ponovo dolazi u Zadar 1990. godine i s Mojmirom Mihatovim radi Muku Svete Maragarite, zadarsku dramsku legendu iz 1500.godine. Iduće godine Marin Carić ( 1957-2000) i Branko Stojaković postavlja na scenu Marulićevu Juditu. Obje su predstave proglašene proroštvima. Za Muku Svete Margarite rečeno je da je postala prva prava proročanska najava ratne kataklizme, a za Juditu da je djelo koje nije moglo biti više proročanski odabrano nego što jest. Dakako ne može se tvrditi da su zadarski lutkari vidoviti i da posjeduju nadnaravne moći, ali ostaje činjenica da su na čudesan način prorekli povijesne događaje koji su obilježili uspostavu hrvatske državne nezavisnosti.

Primjerice, diskurzivna logika teško može objasniti kako se dogodilo da točno uoči četničke agresije na Zadar iopsadaBatulije bude predočena kao opsada srednjovjekovnog Zadra. Ili, kako to da su četnici prekinuli dovod pitke vode opsjednutom Zadru upravo kada su na lutkarskoj pozornici odjekivali Marulićevi stihovi: „Da tvoj, dakle, bude bez otpora taj grad....(...) stavi stražu što kod zdenca će stati, ne dat im vodu kad budu je iskati. Time će se predat sav narod od volje(...)“?

Odgovor se dijelom može naći 10 godina kasnije na nevjerojatnom mjestu-u Hejnovu romanu. Ondje Hejno potanko priča o tome kako su lutkarske predstave predvidjele atentat u Sarajevu 1915. Godine, ishod bitke na Marni u Prvom svjtskom ratu i slična pretskazanja. Govoreći o proročkim predstavama, piše da lutkarska predstava ima posebnu moć i da lutkar (...) objavljuje istinu i upozorava na opasnost. Također mu je poznato da lutke prenose vizijubudućnosti, ali naglašava kako samo neke predstave možemo uzeti za nagovještaj budućih događaja!

Sve to dakako ne znači da su Hejna inspirirali zadarski lutkari ( premda i to ne mora biti isključeno) već da je zadarsko lutkarstvo bilo na kreativnoj razini koja omogućuje pojave o kojima Hejno piše.


Porušene sve konvencije

Izvedbe, međutim, nisu mogle predvidjeti da će Judita postati oporučna predstava Branka Stojakovića. Tragično je stradao u prometnoj nesreći 1992.godine. Njegova Judita ostala je kao djelo koje premašuje granice svog medija i pretvara se u vrijedan teatarski čin. U njoj predmeti prevrtljivih dimenzija i oblika tvore neku novu, tajanstvenu dramatičnost, jaču od riječi.

Judita je bila velika art-predstava i najsloženiji scenski projekt što su ga do tada ostvarili zadarski lutkari. Nakon nje slijedio je cijeli niz lutkarskih spektakla u sjajnoj likovnoj opremi Mojmira Mihatova. Prvo je Milena Dundov pretočila WildeovaZvjezdana u lutkarsko ostvarenje godine. Zatim je Zlatko Sviben uprizorio Šumu Striborovu na osnovi koje je ocijenjeno da zadarski lutkari ostvaruju najviše domete hrvatskog lutkarstva. Problematizirajući odnos fikcije i zbilje, WieslavHejno se treći puz predstavio u Zadru s Don Quijoteom. Konačno Marin Carić je ZoranićevimPlaninama ispunio cijeli zadarski Poluotok bajkovitim hommageom Zoraniću i nacionalnim iskonima Zadra.

Sve je to dovelo do ocjene da je zadarsko Kazalište lutaka poetički i lutkarski najosobeniji i najuspješniji hrvatski teatar. Njihovoj predstavi Robinzon pripala je čast otvoriti festival na Svjetskom kongresu lutkara u Rijeci, početkom lipnja 2004.godine. U tome igrokazu ništa više nije slično izvedbama što su igrane pod nadzorom Bruna Paitonija. Porušene su sve konvencije, nema više barokne kutije iluzionističkog lutkarstva, nema tradicionalnog paravana, nestale su granice među dramskom i lutkarskom scenom, među lutkarstvom za djecu i odrasle, među lutkama i scenografijom, animatorima i glumcima.

Na prvi je pogled začuđujuće da se takvom kazalištu još uvijek, početkom svake sezone igra Nazorova Crvenkapica, onako kako ju je 1. siječnja 1952. godine postavio Mile Gatara. Ostala je kao ikona na oltaru kulta animacije. Sve se promijenilo, sve je prošlo, ali je čudo animacije ostalo i proširilo se do granica mašte. Bruno Paitoni bio je u pravu. Animacija jest velika tajna lutkarske magije. Ona je ta koja skriva misterij i identitet lutkarstva. Točnije rečeno, njegov metaforički potencijal. Samu bit umjetničkog postupka.




Gdje smo?

Sokolska 1, 23000 Zadar,
Hrvatska

Tajništvo: 023/319-181
Marketing: 099/4951-496, 023/319-181
Tehnika: 099/4951-498
Fax: 023/311-122
E-mail: marketing@klz.hr, tehnika@klz.hr, tajnistvo@klz.hr
OIB: 05876658632


Dobrodošli na stranice Kazališta lutaka Zadar, vaš vodič u svijet čarolija!

Radno vrijeme blagajne:
Četvrtkom: 10:30 - 12:30 sati
Petkom: 10:30 - 12:30 sati
Sat vremena prije početka predstave
Blagajna telefon: 023/318-304

Cijena ulaznice: 25 kuna